Politički život u Tuzlanskom kantonu već godinama karakteriše pojava koja je u demokratskim društvima poznata kao politički oportunizam, ali koja u lokalnom političkom žargonu sve češće dobija grublji i direktniji naziv – politička prostitucija. Riječ je o političarima koji, često bez ikakvog vidljivog ideološkog razloga, prelaze iz stranke u stranku, ostavljajući iza sebe birače koji su glas dali određenoj političkoj ideji, programu ili vrijednosnom okviru.
Piše: Danijel Senkić
Ovaj fenomen u Tuzlanskom kantonu nije izolovan slučaj, niti je nov. On je postao gotovo ustaljena praksa političkog života, posebno u momentima kada se formiraju nove skupštinske većine ili kada pojedinci procijene da im je politička budućnost sigurnija na drugoj strani političkog spektra.
Politički transferi kao nova politička disciplina
Najpoznatiji primjer političkog „prelijetanja“ u Tuzlanskom kantonu svakako je Žarko Vujović, dugogodišnji predsjednik Skupštine TK. Vujović je tokom svoje političke karijere promijenio nekoliko političkih opcija. Politički put započeo je u SDP-u, iz kojeg je isključen 2019. godine nakon političkih nesuglasica oko koalicija u kantonu. Nakon toga učestvuje u osnivanju Socijaldemokrata (SD), zatim prelazi u Demokratsku frontu, a posljednji politički transfer napravio je krajem 2025. godine kada je pristupio Stranci za Bosnu i Hercegovinu.
U aktuelni saziv Skupštine Tuzlanskog kantona Vujović je izabran s liste Demokratske fronte, ali je iz te stranke isključen početkom 2025. godine, nakon čega je djelovao kao nezavisni zastupnik, da bi ubrzo pristupio Stranci za BiH.
Takav politički put otvara logično pitanje: da li je riječ o promjeni političkih uvjerenja ili o promjeni političkih interesa?
Ideologija kao formalnost
U teoriji, političke stranke postoje kako bi predstavljale određene ideološke, društvene ili ekonomske koncepte – socijaldemokratiju, liberalizam, konzervativizam ili nacionalne politike. Međutim, u praksi Tuzlanskog kantona ideološke razlike često djeluju kao formalnost.
Političari koji su jučer zastupali socijaldemokratske vrijednosti danas bez poteškoća prelaze u stranke drugačijeg političkog identiteta, a sutra možda i u treće političko okruženje. U takvom kontekstu birači ostaju bez jasnog odgovora na pitanje: za šta su zapravo glasali?
Ako politički predstavnik može bez objašnjenja promijeniti tri ili četiri političke opcije, onda se logično postavlja pitanje da li su ideologija i program uopšte bili razlog političkog angažmana.
Trgovina političkim uticajem
Politički transferi najčešće se događaju u momentima kada je potrebno formirati ili stabilizirati parlamentarnu većinu. Upravo tada pojedinačni mandati dobijaju ogromnu političku težinu.
U takvom sistemu zastupnik više ne predstavlja samo birače – on postaje politička valuta. Mandat dobija tržišnu vrijednost, a politička lojalnost postaje predmet pregovora.
Kada se takva praksa normalizira, politički sistem ulazi u zonu u kojoj ideje i programi postaju sporedni, a dominantnu ulogu preuzimaju funkcije, budžetski uticaj i politički opstanak.
Fenomen koji prelazi stranačke granice
Važno je naglasiti da fenomen političkog „prelijetanja“ nije vezan za jednu političku stranku. Naprotiv, on se pojavljuje u gotovo svim političkim blokovima.
Posljednjih godina zabilježeni su brojni prelazi između SDA, SD-a, DF-a, Stranke za BiH i drugih političkih subjekata u Tuzlanskom kantonu. Takvi transferi često se pravdaju „novim političkim okolnostima“, „programskim neslaganjima“ ili „interesima građana“, ali rijetko kada javnost dobije uvjerljivo objašnjenje.
Za birače, međutim, poruka je jednostavna: stranačka pripadnost postaje promjenjiva kategorija.
Povjerenje kao najveća žrtva
Najveća šteta ovakvog političkog ponašanja nije u samim transferima, već u urušavanju povjerenja građana u politički sistem.
Kada birači vide da političari mijenjaju stranke kao sportske klubove, gubi se osnovna pretpostavka demokratskog sistema – da glas na izborima ima političku težinu i smisao.
U takvom ambijentu raste politički cinizam, izlaznost na izborima opada, a politika sve više liči na zatvoreni krug u kojem se funkcije i uticaj raspodjeljuju između istih aktera.
Vrijeme za političku odgovornost
Fenomen političkog prelijetanja neće nestati sam od sebe. On je posljedica političkog sistema u kojem mandat pripada pojedincu, a ne stranci ili biračima koji su ga izabrali.
Zbog toga se u mnogim demokratskim državama sve češće otvara pitanje uvođenja mehanizama koji bi spriječili političku trgovinu mandatima – od obavezne ostavke pri promjeni stranke do ponovnog izlaska na izbore.
Dok takvih mehanizama nema, Tuzlanski kanton će vjerovatno i dalje ostati prostor u kojem politički transferi predstavljaju redovnu pojavu, a politička dosljednost rijetku iznimku.
U takvom ambijentu ostaje samo jedno pitanje: da li su političke stranke ideološke zajednice ili samo stanice na putu do funkcije?
