U nastavku objavljujemo autorski tekst crnogorskog aktivista s Cetinja Milenka Markovića, koji nam je dao dopuštenje za njegovo prenošenje.
Tekst otvara iznimno osjetljiva pitanja o odnosu društva prema djeci, odgovornosti roditelja, ulozi vjerskih autoriteta te javnim navodima i postupcima koji se godinama povezuju s pojedincima iz crkvenih struktura. Posebno se problematizira način na koji se djeca pojavljuju u javnim vjerskim događajima, ali i pitanje kolektivnog sjećanja Cetinja na tragedije koje su duboko obilježile ovaj grad.
Tekst objavljujemo u cijelosti, bez uredničkih intervencija, uz dopuštenje autora.
Saučesnik u pedofilskoj aferi na čelu dječijeg karavana
Ironija života zaista ponekad nema granica. Čovjek kojega je jedva NATO ustoličio kao mitropolita i čije ime je vezano za jednu od najvećih pedofilskih afera na Balkanu i koja do današnjeg dana potresa javnost, ponovo juče okuplja djecu, ispred Cetinjskog manastira u ime pravoslavlja i njihovog dvadeset petog tradicionalnog okupljanja. I to kako optužen? Za prikrivanje glavnih aktera afere, pred crkvenim i drugim sudovima na prostorima EX YU.
Ništa novo ako gledamo iz ugla čelnika i „visokodostojnika“ koji djeluju ispred „vjerske“ organizacije pod imenom Srpska pravoslavna crkva ili zvanično po Vaseljeni Crkva Srbije, koji su ogrezli u antihrišćanstvo kroz mnogo svojih akata, a posljednji je bio veličanje lika i djela ratnog zločinca Mladića i njegovu sahranu.
Međutim, primarno pitanje je, ko su zapravo roditelji koji su juče doveli djecu na Cetinje? Ko je svoje dijete doveo da klekne i poljubi ruku ogrezlu u sva seksualna zlostavljanja djece, o kojima se toliko pisalo i govorilo? Ruku, kojoj optužnica leži negdje po beogradskim sudovima i s vremena na vrijeme mora otići u Beograd i dati svoj iskaz po pitanju pedofilije i smrti devetnaestogodišnjeg Milića Blaženovića. Ruku o kojoj će se ponovo govoriti, jer se ponovo otvara međunarodna istraga po pitanju smrti mladog sveštenika i seksualnog zlostavljanja u Bosni.
Svakome je jasno da te optužnice nijesu ništa drugo osim alat u rukama velikosrpskih nacionalista koji nedostojnog mitropolita drže na kratki vez i koji u ovom momentu pretenduju na Crnu Goru, vjerovatno kao kusur ili kompenzacija za predato, odnosno izgubljeno Kosovo.
Ali se treba zapitati što je sa sviješću tih ljudi, roditelja koji su se okupili i doveli svoju djecu juče pred skute Jovana Mićovića? Svako ima pravo da vaspitava svoju djecu kako hoće, ali zar djeca nijesu simbol nevinosti, koji je juče iskorišten za aboliranje popa čije ruke nijesu čiste, ako je vjerovati Bojanu Jovanoviću, svešteniku Crkve Srbije koji je sve javno iznio u svojoj knjizi KAKO SMO UBILI BOGA. Isti čovjek je prilagao dokumenta crnogorskom SDT-u, ali tadašnji tužilac M. Katnić nije procesuirao predmet, dok Beograd nije to ipak prepustio slučaju, već taj postupak i dalje drži otvorenim.
I sad po dobro poznatom i oprobanom crnogorskom receptu, ćuti i ne pričaj, ne talasaj. Dobro, ali ponovo pitam, đe je tu savjest? Pa oćete li savjest čistiti za vrijeme i poslije liturgije, možda se i ispovijediti, kad će vam neki pop iz okruženja očistiti grijehe i dati kredite za nova nepočinstva, jer se uvijek njemu možete vratiti na novu ispovijed i novi oprost.
A nečija savjest će progovoriti bar ovako, kroz nekoliko ispisanih pasusa.
Što bi bilo da ovo štivo dobije na aktuelnosti?
Što bi se zapravo desilo sa ljudima (bar onima koji će podržati ovaj tekst) koji u djeci vide budućnost, a ne marketing i sredstvo da bi nekog abolirali, onima koje boli broj 114, koliko je prvaka ove godine upisano na Cetinje? Što će reći onima koje i dalje bole i ne zaboravljaju četiri cetinjska đetića koja su izgubila živote u dva masovna ubistva na Cetinju, dvojica na samo sto metara od jučerašnjeg mjesta okupljanja. Onima koji vide OGROMAN procenat u četvoro od 114?
Naravno, bićemo optuženi kao antihristi, bezvjernici, a ne nikako kao antisrbi, jer će se velikosrpski nacionalisti i srbijanski poslušnici ponovo sakriti iza mantija i pravoslavnog oltara.
A oni koji su nas rikom pitali đe nam je Belveder, crvena boja i crnogorska zastava, koji su ujedno (skoro sam siguran) direktno odgovorni za drugo masovno ubistvo na Cetinju će ovo ipak prećutati, jer su i dalje ponosni na policijsku akciju sprovedenu 5. septembra 2021. god. na Cetinju. Teška bi ovo tema bila za njih pred izbore, lakše je Cetinju projektovati starački dom.
Milenko Marković, Cetinje
