Udruženje „Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH“ podnijelo je Sud Bosne i Hercegovine Zahtjev za pristup informacijama, tražeći odgovor da li je Miloš Stupar ostvario pravo na odštetu za više od četiri godine provedene u pritvoru, te ako jeste – u kojem iznosu.
Sud Bosne i Hercegovine je Rješenjem od 10. februara 2026. godine odbio dostaviti tražene informacije, obrazlažući da se radi o podacima koji potpadaju pod zaštitu privatnosti i ličnih podataka, te da u ovom slučaju, prema njihovoj ocjeni, ne postoji opravdan javni interes za objavljivanje tih informacija.
Miloš Stupar je 2005. godine pred Sudom BiH optužen da je kao komandant Drugog odreda Specijalne policije Šekovići počinio krivično djelo Genocid u julu 1995. godine. U prvostepenom postupku osuđen je na 40 godina zatvora na osnovu komandne odgovornosti, nakon čega je presuda ukinuta zbog procesnih propusta Suda. U ponovljenom postupku donesena je oslobađajuća presuda, uz potpuno drugačije tumačenje njegove komandne uloge, efektivne kontrole i odgovornosti. Riječ je, dakle, o predmetu od izuzetnog društvenog i pravnog značaja, a ne o standardnom krivičnom postupku.
Smatramo da informacija o eventualnoj odšteti u ovom slučaju nije privatna stvar, već pitanje javnog interesa. Svaka naknada se isplaćuje iz budžetskih sredstava, odnosno novcem poreskih obveznika Bosne i Hercegovine. Građani imaju pravo znati kako se taj novac troši, posebno u predmetima koji se odnose na genocid i najteža krivična djela.
Posebno zabrinjava činjenica da su u drugim slučajevima osobe koje su provele znatno kraće vrijeme u pritvoru dobijale više od 200.000 KM odštete iz javnih sredstava. U tom kontekstu, legitimno je pitanje koliki je iznos eventualno isplaćen osobi koja je provela više od četiri godine u pritvoru.
Transparentnost u trošenju javnog novca nije stvar diskrecije institucija, već osnov demokratskog poretka. Skrivanjem ovakvih informacija ne štiti se privatnost nego se urušava povjerenje javnosti u pravosuđe i institucije države.
Udruženje će nastaviti koristiti sva dostupna pravna sredstva kako bi ove informacije postale dostupne javnosti, jer pravo građana da znaju kako se troši njihov novac ne može biti proglašeno „nepostojećim javnim interesom“.
