Postoji nešto gotovo poetski tragično u načinu na koji Bosna i Hercegovina već decenijama pokušava da objasni samu sebe — a još tragičnije u načinu na koji to čini kroz nacionalizam. Jer, ako postoji savršen primjer apsurda, onda je to država u kojoj se tri narativa sudaraju svakodnevno, a svi tvrde da su jedini racionalni.
Piše: Danijel Senkić
U zemlji u kojoj su komšije jedni drugima kumovi, svjedoci na svadbama i saputnici u autobusima, politički diskurs uporno insistira da su upravo ti isti ljudi — egzistencijalna prijetnja. Taj paradoks nije samo politički alat, nego i svojevrsna kolektivna psihološka gimnastika: uvjeriti sebe da je neko s kim dijeliš hljeb i kafu zapravo neprijatelj – ali samo između izbora.
Nacionalizam u Bosni i Hercegovini funkcioniše kao loše napisan scenarij koji se uporno reprizira. Glavni likovi se ne mijenjaju, replike su iste, a publika — uprkos svemu — i dalje dolazi. Svaka nova politička sezona donosi stare zaplete: ugroženost, identitet, historijske nepravde i vječno pitanje „ko je kome šta uradio“, dok odgovori na mnogo jednostavnija pitanja, poput „zašto mladi odlaze“ ili „gdje nestaju javni milioni“, ostaju u fusnotama.
Ironija dostiže vrhunac kada nacionalni lideri, u ime zaštite naroda, najviše štete upravo tom narodu. Jer ništa ne ujedinjuje ljude kao zajednički problemi — nezaposlenost, korupcija, raspad sistema — ali ništa ih tako efikasno ne razdvaja kao dobro plasirana priča o „drugima“. U tom smislu, nacionalizam u BiH nije ideologija, nego alat za upravljanje pažnjom: dimna zavjesa iza koje nestaju i odgovornost i razum.
Posebna dimenzija apsurda ogleda se u svakodnevici. Građani ove zemlje bez problema gledaju iste televizijske emisije, slušaju istu muziku, navijaju za iste sportiste i psuju iste političare — ali se uredno razvrstavaju u tri kolone čim dođe vrijeme za izbore. Kao da postoji nevidljivi prekidač koji iz „normalnog života“ prebacuje u „kolektivnu paranoju“.
Cinici bi rekli da je nacionalizam u Bosni i Hercegovini postao svojevrsni folklor — nešto što se njeguje, prenosi i ritualno obnavlja, bez obzira na to koliko je štetan. I zaista, teško je ne primijetiti da je ta ideologija preživjela sve što bi je u racionalnom društvu odavno poslalo na marginu: rat, tranziciju, ekonomske krize, pa čak i očigledan demografski kolaps.
Možda je najveći apsurd u tome što svi znaju da sistem ne funkcioniše, ali se istovremeno ponašaju kao da je njegova promjena opasnija od njegovog opstanka. Jer, kako kaže nepisano pravilo domaće politike: bolje poznata katastrofa nego nepoznata mogućnost.
I tako Bosna i Hercegovina ostaje zarobljena između prošlosti koju ne može napustiti i budućnosti koju ne uspijeva zamisliti. Nacionalizam, u toj priči, nije rješenje — on je simptom. Simptom društva koje se, iz straha ili komfora, odreklo logike u korist mitologije.
A dok god mitovi budu glasniji od stvarnosti, apsurd će ostati jedina konstanta.
