Kada institucije izgube mjeru, a čovjek izgubi vjeru da postoji pravda
Postoje rečenice koje vremenom prestanu biti samo rečenice. Postanu metafore.
Autor: Danijel Senkić
„Nemoj, Hadžija, nećemo te više dirati.“
U toj kratkoj rečenici sadržano je mnogo više od straha pred čovjekom koji je nakon 24 godine provedene u zatvoru ponovo na slobodi. Sadržano je i pitanje koje bi ozbiljno društvo moralo postaviti sebi: šta se događa prije nego što čovjek dođe do svoje krajnje tačke?
Fikret Hadžić, poznat kao Hadžija, osuđen je zbog trostrukog ubistva u Lukavcu 2002. godine. Tokom suđenja govorio je o dugogodišnjim sukobima, maltretiranju i osjećaju da prethodni napadi na njega nisu bili kažnjeni. Njegove navode druga strana je osporavala. Ishod je, međutim, bio tragičan i nepovratan: tri izgubljena života, jedan preživjeli, uništene porodice i 24 godine zatvora.
Dvadeset dvije godine kasnije, Bosnu i Hercegovinu potresla je nova tragedija. U Sanskom Mostu Mehemed Vukalić osuđen je na 42 godine zatvora zbog ubistva direktora, sekretarice i profesorice Gimnazije Sanski Most.
Dva slučaja. Dvije različite životne priče. Dvije tragedije koje se ne smiju opravdavati, romantizirati niti koristiti kao dokaz da je nasilje bilo kakav oblik pravde.
Ali nakon svake tragedije ostaje isto pitanje: Šta se događalo prije pucnja?
Jer tragedija ne počinje uvijek pucnjem.
Ponekad počinje mnogo ranije.
Počinje poniženjem.
Mobingom.
Diskriminacijom.
Osjećajem nemoći.
Osjećajem da za jedne vrijede jedna pravila, a za druge druga.
Počinje onda kada stručan čovjek shvati da njegovo znanje vrijedi manje od tuđe stranačke knjižice.
Kada se na rukovodeću funkciju ne dolazi zato što si najbolji, nego zato što si nečiji.
Kada javna institucija prestane biti servis građana i počne funkcionirati kao privatni posjed političke strukture koja je trenutno kontroliše.
OD JAVNE SLUŽBE DO POLITIČKOG FEUDA
Bosna i Hercegovina već decenijama ima problem o kojem se mnogo govori, a premalo radi: politizaciju javnih institucija.
Stranke osvoje vlast, a s vlašću dolaze upravni i nadzorni odbori, direktorske pozicije, javna preduzeća, javne ustanove i čitave mreže zapošljavanja.
Na papiru institucija pripada državi, entitetu, kantonu ili gradu.
U praksi se, međutim, nerijetko ponaša kao politički plijen.
Direktorska funkcija postaje nagrada.
Radno mjesto postaje usluga.
Napredovanje postaje zahvalnost.
Lojalnost postaje važnija od stručnosti.
A onda se svi zajedno čudimo što institucije ne funkcionišu.
Čudimo se što javna preduzeća propadaju.
Čudimo se što stručni ljudi odlaze.
Čudimo se što mladi ne vide budućnost.
Čudimo se što najbolji šute.
Možda se, ipak, ne bismo trebali toliko čuditi.
Jer kada ljudima godinama šaljete poruku da je važnije kome pripadaš nego šta znaš, dobit ćete upravo takvu državu.
A ONDA SE POJAVI „PROBLEMATIČNI“ ZAPOSLENIK
U svakom takvom sistemu prije ili kasnije pojavi se čovjek koji ne želi da se klanja.
Čovjek koji kaže:
Neću potpisati ono za šta smatram da nije ispravno.
Neću šutjeti samo zato što je direktor tako rekao.
Neću prihvatiti različite kriterije za različite ljude.
Neću se odreći struke zbog političke podobnosti.
Neću vrijeđati druge da bih se dodvorio nadređenom.
Neću učestvovati u sistemu u kojem se od zaposlenika traži poslušnost umjesto profesionalnosti.
I tada počinje problem.
Takav čovjek vrlo brzo može postati „težak“.
„Konfliktan“.
„Neprilagodljiv“.
„Negativan“.
„Problematičan“.
A onda na scenu stupa administrativna mašina.
Jedna negativna ocjena.
Jedna disciplinska mjera.
Pa druga.
Uskraćivanje poslova.
Izolacija.
Uskraćivanje informacija.
Različiti kriteriji.
Nova dokumentacija.
Nove procedure.
I, na kraju, konstrukcija koja treba proizvesti željeni zaključak: „Nije problem u sistemu. Problem je u njemu.“
Tako se žrtva institucionalnog pritiska može početi predstavljati kao njegov uzrok.
To je jedan od najperfidnijih oblika zloupotrebe moći.
Jer sistem više ne mora čovjeka fizički uklanjati.
Dovoljno je da mu svakodnevno pokazuje da je nepoželjan.
„NEMOJ MENE, HADŽIJA“
Zato ova rečenica ne smije biti shvaćena kao poziv na nasilje.
Naprotiv.
„Nemoj mene, Hadžija!“ mora postati upozorenje institucijama, a ne prijetnja pojedincima.
Nemojte čekati da čovjek izgubi vjeru u sistem.
Nemojte čekati da godine poniženja postanu njegov jedini osjećaj stvarnosti.
Nemojte čekati da mu život postane beskrajni niz disciplinskih postupaka, žalbi, tužbi i procedura.
Nemojte čekati da čovjek povjeruje kako mu niko ne može pomoći.
Problem se rješava dok je još problem.
Ne kada postane tragedija.
Čovjek koji vjeruje da postoji pravičan sistem može podnijeti mnogo toga.
Može se žaliti.
Može pozvati inspekciju.
Može angažovati advokata.
Može se obratiti Ombudsmanu.
Može pokrenuti sudski postupak.
Može čekati.
Ali šta se događa kada čovjek godinama radi sve navedeno, a njegov život se ipak ne mijenja?
Šta se događa kada svaki novi postupak doživi kao još jedan dokaz da je sistem jači od njega?
Šta se događa kada izgubi vjeru da će ikada biti saslušan?
Tu počinje ono čega bi se svaka ozbiljna država trebala najviše plašiti – gubitak povjerenja u institucije.
NAJOPASNIJA INSTITUCIJA JE ONA KOJOJ VIŠE NIKO NE VJERUJE
Nije najveći problem jedna nepravedna odluka.
Nije najveći problem ni čovjek koji izgubi posao.
Najveći problem nastaje kada građani i zaposlenici počnu vjerovati da pravda postoji samo za one koji imaju moć.
Tada zakon počinje izgledati kao oruđe jačeg.
Institucija kao zaštita nadređenog.
Disciplinski postupak kao sredstvo pritiska.
Konkurs kao formalnost.
Inspekcija kao procedura.
Sud kao nešto što će možda doći za nekoliko godina.
A politika kao jedini stvarni put do zaštite.
To je trenutak kada demokratska institucija počinje ličiti na feud.
Na vrhu je gospodar.
Ispod njega su lojalni.
A svi ostali moraju paziti šta govore.
„JOŠ MJESEC-DVA I NIKAD VIŠE…“
Na stranici novina koju danas gledam stoji naslov: „Još mjesec-dva i nikad više…“
Tekst govori o propuštenoj prilici za promjenu, reformama koje su ostale na nivou obećanja i političkom sistemu koji nije iskoristio priliku da napravi drugačiju državu.
Godine su prošle.
Mnoga pitanja ostala su ista.
Javne institucije i dalje se prečesto posmatraju kao politički plijen.
Stručnost se sudara s podobnošću.
Meritokratija sa stranačkom pripadnošću.
A čovjek koji se usudi reći „ne“ često postaje test koliko je sistem zaista spreman tolerisati drugačije mišljenje.
Zato danas možda više nije dovoljno pitati: Ko će pobijediti na sljedećim izborima?
Treba pitati:
Hoće li nakon izbora institucije konačno pripasti građanima?
Hoće li direktor biti odgovoran instituciji ili stranci?
Hoće li radno mjesto biti nagrada za lojalnost ili rezultat stručnosti?
Hoće li disciplinski postupak služiti zaštiti institucije ili postati sredstvo pritiska na neposlušne?
Hoće li zaposlenik imati pravo reći „ne slažem se“ bez straha da će zbog toga postati meta?
I najvažnije: Hoće li čovjek koji traži pravdu imati kome da se obrati prije nego što izgubi svaku vjeru u pravdu?
NE ČEKAJMO SLJEDEĆEG HADŽIJU
Ne treba nam još jedan Hadžija.
Ne treba nam još jedan Vukalić.
Ne treba nam još jedna porodica koja će decenijama nositi posljedice nečijeg očaja, bijesa ili nasilja.
I ne treba nam društvo koje će se nakon tragedije tri dana zgražavati, a potom nastaviti proizvoditi iste institucionalne slabosti koje su postojale i prije tragedije.
Nasilje nikada nije pravda.
Ali pravda koja stalno kasni, izostaje ili izgleda dostupna samo moćnima također nije pravda kojoj društvo može beskonačno vjerovati.
Zato pravo pitanje nije samo:
Ko je kriv kada tragedija nastane?
Pravo pitanje mora biti i:
Šta smo propustili učiniti prije nego što je nastala?
Koliko još stručnih ljudi treba otjerati?
Koliko još zaposlenika treba disciplinovati zato što misle drugačije?
Koliko još mladih treba poslati iz zemlje?
Koliko još institucija treba pretvoriti u stranačke feude?
Koliko još puta treba reći:
„Ma neće se ništa dogoditi.“
Možda neće.
Ali ozbiljna država ne čeka da vidi hoće li se dogoditi.
Ona djeluje prije nego što se dogodi.
Jer svrha institucija nije da čovjeka nauče da se klanja gospodaru.
Njihova svrha je da čovjeku pokažu da, bez obzira na to ko je direktor, ministar, stranački prvak ili politički moćnik — zakon je iznad njega.
Možda bi upravo to trebala biti prava poruka rečenice: „Nemoj mene, Hadžija.“
Ne govorimo to čovjeku koji je izgubio razum.
Govorimo to sistemu koji je izgubio mjeru.
Nemoj više dirati čovjeka koji samo želi raditi svoj posao.
Nemoj kažnjavati stručnost zato što nije poslušna.
Nemoj pretvarati institucije u privatne feude.
Nemoj čekati da očaj postane tragedija.
Jer kada institucije zakažu, ne nastaje samo nepravda.
Nastaje praznina.
A prazninu uvijek nešto ispuni.
Zato je krajnje vrijeme da sistem promijenimo dok još možemo reći: „Nemoj mene, Hadžija.“
I da odgovor države konačno bude: „Ne moraš, čovječe. Tu smo. Zakon će zaštititi i tebe.“
