U posljednjih nekoliko dana vijećnik NS-a u Gradskom vijeću Tuzla Omer Berbić vodi oštru javnu kampanju protiv izbora direktora jednog javnog preduzeća. Glavni argument koji Berbić ponavlja jeste – godine.
Prema njegovim tvrdnjama, izbor starijeg kandidata na direktorsku funkciju navodno zatvara prostor mladim ljudima i produžava dominaciju starijih generacija u javnim institucijama. Na prvi pogled, riječ je o retorici koja zvuči kao borba za generacijsku pravdu. Međutim, kada se pogleda politički i porodični kontekst iz kojeg dolazi ova kritika, otvara se ozbiljno pitanje – da li je riječ o principu ili o političkom licemjerju.
Porodični kontekst koji Berbić preskače
Naime, Omer Berbić je unuk dugogodišnjeg tuzlanskog političara Selim Bešlagić, nekadašnjeg gradonačelnika Tuzle i poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Tokom mandata u državnom parlamentu (2006–2010), Bešlagić je stekao uslove za penziju i iskoristio pravo na otpremninu koje su tada imali državni funkcioneri. Medijski izvještaji iz tog perioda navodili su da je riječ o otpremnini u visini nekoliko parlamentarnih plata.
Formalno gledano, sve je bilo u skladu sa tadašnjim zakonima. Međutim, politički problem nije bio u samoj otpremnini – nego u praksi koja je tada bila česta: uzeti otpremninu za odlazak u penziju, a zatim nastaviti politički ili profesionalni angažman.
Drugim riječima, sistem je omogućavao da političar istovremeno bude i penzioner i aktivni učesnik javnog života, dok su građani takve privilegije mogli samo posmatrati.
Kada moral postane selektivan
Zato danas djeluje paradoksalno da upravo unuk političara koji je bio dio takvog sistema vodi moralnu kampanju protiv „prestarog kadra“ u javnim institucijama.
Ako je princip zaista da stariji ljudi ne treba da zauzimaju funkcije jer time blokiraju mlađe – onda se logično postavlja pitanje: zašto isti standard nikada nije primijenjen na političku generaciju kojoj je pripadao Selim Bešlagić?
Jer upravo je ta generacija godinama oblikovala sistem u kojem su političari mogli:
- uzimati visoke otpremnine iz budžeta,
- zadržavati politički uticaj i nakon formalnog penzionisanja,
- ostajati prisutni u javnom životu dok su mlađe generacije čekale priliku.
Problem nije starost, nego princip
Zbog toga ova rasprava u Tuzli nije pitanje jedne direktorske funkcije. Ona otvara mnogo šire pitanje: da li se politički principi primjenjuju dosljedno ili samo kada odgovaraju trenutnoj političkoj kampanji.
Ako je kriterij starost, onda bi taj princip morao važiti za sve – uključujući i političke autoritete iz vlastite porodice.
Ako, pak, kriterij nije starost nego politička pripadnost ili lični interes, onda cijela kampanja protiv jednog direktora gubi moralnu težinu i pretvara se u još jedan primjer selektivne političke etike.
Generacijska borba ili politička predstava
Borba za veće učešće mladih u politici jeste legitimna i potrebna. Ali ona gubi kredibilitet kada je vode ljudi koji prešućuju privilegije političkih generacija iz kojih sami dolaze.
Zato pitanje koje se danas nameće nije koliko godina ima direktor javne ustanove u Tuzli.
Pravo pitanje je mnogo jednostavnije: da li je riječ o principu – ili o političkoj predstavi u kojoj se moral koristi samo kada je politički koristan.
