U političkom životu Bosne i Hercegovine često se susrećemo s paradoksom da funkcije koje bi morale nositi najveću odgovornost nerijetko postaju pozornica za demonstraciju lične moći, političke bahatosti i populizma. Jedan od najupečatljivijih primjera takvog fenomena posljednjih godina svakako je federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak.
Piše: Danijel Senkić
Umjesto da funkcija prvog čovjeka federalne policije podrazumijeva odmjerenost, ozbiljnost i institucionalni autoritet, javni nastupi i ponašanje ministra Isaka često djeluju kao suprotnost svemu onome što bi javnost očekivala od nosioca tako važne funkcije.
Porodična politika i percepcija nepotizma
Politički uspon Rame Isaka pratio je i niz kontroverzi vezanih za članove njegove porodice. Posebnu pažnju javnosti izazvala je činjenica da je njegov sin Rusmir Isak postavljen za direktora Kazneno-popravnog zavoda u Zenici, što je otvorilo raspravu o političkom nepotizmu i zloupotrebi moći. Dodatnu buru izazvala je izjava samog ministra, koji je bez zadrške poručio: “Ja da sam se pitao, svim svojim sinovima dao bih nagradu.”
Takva izjava, umjesto da umiri javnost, dodatno je učvrstila percepciju da ministar ni ne pokušava sakriti političku filozofiju prema kojoj je porodica legitimno produženje političke moći.
U uređenim demokratskim sistemima, političari se trude izbjeći i samu sumnju u sukob interesa. U bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, međutim, ponekad izgleda kao da se takva sumnja demonstrativno ignoriše.
Retorika koja više liči na kafanski obračun
Drugi element koji prati politički profil Rame Isaka jesu njegove često grube i konfrontacijske izjave prema političkim protivnicima. U brojnim javnim reakcijama ministar koristi retoriku koja više podsjeća na političku svađu nego na institucionalnu komunikaciju.
U svojim reakcijama na izjave političara iz regiona i iz Bosne i Hercegovine često koristi izrazito oštar ton, optužujući protivnike za laži, izdaju ili političku manipulaciju. Takav stil komunikacije, iako može donijeti kratkoročne političke poene kod dijela biračkog tijela, dugoročno erodira ozbiljnost institucija koje predstavljaju.
Problem nije u političkom neslaganju – ono je suština demokratije – već u načinu na koji se neslaganje izražava. Kada ministar unutrašnjih poslova komunicira poput političkog aktiviste na društvenim mrežama, granica između institucije i lične promocije postaje opasno zamagljena.
Politika spektakla
Poseban sloj političkog performansa čine javne objave na društvenim mrežama. Umjesto institucionalnih poruka ili komunikacije o sigurnosnim politikama, pažnju javnosti često privlače slike luksuza, demonstracije moći i samopromotivni sadržaji.
U zemlji u kojoj hiljade porodica jedva sastavljaju kraj s krajem, gdje građani liječenje djece finansiraju SMS porukama, a penzioneri preživljavaju s minimalnim primanjima, demonstrativno pokazivanje luksuza političkih funkcionera djeluje kao svojevrsna provokacija.
Posebno je simboličan trenutak kada se takve poruke pojavljuju u vrijeme Ramazana – mjeseca koji u islamskoj tradiciji naglašava skromnost, solidarnost i suzdržanost od pretjerivanja. U takvom kontekstu, šepurenje skupocjenim automobilima uz poruke o „pobjednicima“ ne izgleda kao politička komunikacija, nego kao demonstracija distance od vlastitih birača.
Populizam kao politička strategija
Politički stil Rame Isaka često se može opisati kao kombinacija populizma i demonstrativne samouvjerenosti. Njegove izjave i nastupi često su dizajnirani tako da privuku pažnju, izazovu reakciju i mobiliziraju emocionalni odgovor publike.
Takva strategija nije nova u politici. Međutim, problem nastaje kada populistički stil preuzme primat nad sadržajem i kada politička funkcija postane sredstvo lične promocije.
U tom slučaju, institucije države počinju izgledati kao scenografija za politički performans.
Simptom šire političke bolesti
Na kraju, pitanje Rame Isaka nije samo pitanje jednog ministra. Ono je simptom šire političke kulture u kojoj se bahatost često doživljava kao snaga, a skromnost kao slabost.
U političkom sistemu u kojem građani često nemaju stvarne mehanizme kontrole vlasti, političari koji demonstriraju moć bez zadrške nerijetko računaju na to da će kratko pamćenje javnosti i polarizirana politička scena ublažiti svaku kontroverzu.
I zato je možda najvažnije pitanje koje se nameće: nije li upravo takva politička kultura razlog zbog kojeg Bosna i Hercegovina već decenijama stagnira između demokratskih ambicija i političke stvarnosti?
Jer kada bahatost postane politički stil, a institucije kulisa za ličnu promociju, tada država prestaje biti prostor odgovornosti – i postaje pozornica.
